RAZMIŠLJANJA O ISUSOVOM KRAJU

Neposredni povodi Isusova uhićenja

Autor: Fra Ivan Šarčević

Ponedjeljak, 4. travnja 2011.

Neposredni povod Isusova uhićenja vjerojatno je bio njegov svečani ulazak u Jeruzalem. Tada ga je, kako izvještava evanđelje, rijeka jeruzalemskih hodočasnika pozdravljala i kličući pratila po jeruzalemskim ulicama.

Religioznim i političkim poglavarima Isus je predstavljao opasnost. Religioznima, jer im je remetio ustaljenu pobožnu praksu, uzdrmavao ih je u njihovoj uvjerenosti ispravne vjere, jednom riječju bio im je konkurentni vjerski autoritet – narod ga je počeo smatrati velikim prorokom, poput Ilije, Jeremije i Ivana, čak Mesijom, pa mu je priredio gotovo mesijanski ulazak u sveti grad.

Političkim poglavarima Isus je bio opasnost jer je njegova popularnost u narodu mogla u prepunom gradu svakoga trenutka eskalirati u kakvu pobunu protiv ionako omražene vlasti. Isus je i jednima i drugima bio velika smetnja pa su najvjerojatnije razaslali svoje doušnike i zaštitare da osim drugih pobunjenika prate što radi i taj Prorok iz Galileje.

A Isus se, kao svaki pobožni židov, uputio za Pashu u Jeruzalem. Narod, kojemu se religiozne želje za promjenom još više pojačaju na hodočašću, očekivao je vjerojatno od Isusa kakvo novo silno djelo, neko čudo, pa čak i uspostavu novog, mesijanskoga kraljevstva. Mase su ga svečano pratile, ali već će se uskoro – pred Pilatovim pitanjima – pokazati kako je narod zavodljiv i bez razmišljanja. Posve će promijeniti svoje držanje prema njemu. Slijedit će huškače i poklik Hosana zamijenit će povicima Raspni ga. Emocije blagosti i divljenja, zamijenit će emocijama prezira i mržnje.

Osim svečanoga ulaska u Jeruzalem nije isključeno i da je i Isusov odnos prema Hramu i hramskome prometu bio neposrednim povodom da se Isusa uhvati. Naime, već se čulo kako taj putujući propovjednik umanjuje važnost glavnog nacionalnoga svetišta, kako je čak proricao razrušenje Hrama, kako je govorio da se Boga ne može lokalizirati, smjestiti u neko pa izuzetno, presveto mjesto, nego da se pravi klanjaoci klanjaju Bogu u duhu i istini. A i onom zgodom kad je pohvalio udovicu i njezin neznatni novčić kao boguugodan prilog, omalovažio je sve one koji su davali značajne doprinose za Hram, podcijenio je velike dobročinitelje, a onda naravno i svećenike i hramsko osoblje koji su s bogatašima i moćnima bili u sprezi. A najviše je vjerojatno navukao omrazu na sebe kada se usudio razbacati stolove onih koji su u hramskom predvorju trgovali svetinjama.

Iza ovih neposrednih vanjskih povoda skrivali su se naravno dublji razlozi. Oni bi se mogli svesti na optužbu da je Isus ne samo kršio Zakon, nego čak hulio na Boga gradeći se Mesijom, Pomazanikom, Sinom Božjim. To je onda dobilo i politički epilog da je pretendirao na tron židovskoga kralja čime je izravno ugrozio ne samo židovsku vjeru nego i rimskoga cara i rimski poredak. Iz optužbe da nije pravi vjernik, da je krivovjernik i bogohulnik, uslijedila je politička optužba da buni narod protiv Rima. I tako se krug zatvorio. Volja za moć religioznih prvaka našla je zajednički jezik s moću političara. Oni koji su u stvarnosti konkurenti oko vlasti i utjecaja na narod, našli su zajednički jezik i slaganje da Isusa optuže i umore. I to su sproveli. Isus je umoren bez zaštite, bez svjedoka, napušten i od ljudi i od Boga.